Studija slučaja pokreta “Tvrđava”: Uspešni aktivistički pristup inicijative za odbranu javnog interesa u lokalnoj zajednici Smedereva

Građani čija su individualna ili grupna prava ugrožena, ili koji prepoznaju da se javni interes ne štiti na adekvatan način, u poslednjih nekoliko godina sve su aktivniji u društvenom miljeu Srbije. Za to koriste različite forme organizovanja, od neformalnih inicijativa, registrovanih udruženja, do široke mobilizacije poput društvenih pokreta.

Društveni pokreti predstavljaju mreže neformalne interakcije između mnoštva individua, grupa i organizacija uključenih u politički ili kulturni konflikt na osnovama deljenog kolektivnog identiteta.[1]

Savremeni društveni pokreti su činjenica savremenog, građanskog društva koje kreira prava i slobode i bori se da ih zadrži.

Njihova pojava pokazuje da postojeće institucije nisu dovoljno senzibilne za nove društvene potrebe. Otuda se javlja potreba da se građani samoorganizuju kako bi jasnije artikulisali svoje zahteve i nove potrebe. Ključna paradigma i matrica kroz koju treba posmatrati nove društvene pokrete u celini je paradigma kvaliteta života u svim njegovim dimenzijama. U tom smislu novi društveni pokreti nude nov pristup i novu logiku, nov jezik i novu političku kulturu. U uslovima duboke krize koja potresa sva savremena društva, ovi pokreti predstavljaju i jednu vrstu otvaranja novih perspektiva, obnovu ugroženih identiteta, otkrivanje zajedničkih, globalnih, evropskih i širih planetarnih horizonata.[2]

Svrha društvenih pokreta, bilo da se radi o starim ili novim društvenim pokretima, je kolektivna akcija za formiranje novog identiteta i masovne mobilizacije. Stoga, svaki društveni pokret nastaje iz dva bitna razloga – prvo, izrasta iz nezadovoljnih potreba u postojećem društvu i drugo, iskazuje zahteve za određenim promenama postojećeg stanja.

Polazeći od Dianijeve odrednice društvenog pokreta, definicija ekološkog pokreta, kao jedne vrste novih društvenih pokreta, formulisana je na sledeći način. Ekološki pokret predstavlja mreže neformalne interakcije između pojedinaca, grupa i organizacija uključenih u konflikte oko životne sredine, na osnovama deljenih ekoloških vrednosti i kolektivnog identiteta.[3]

Ekološki pokret predstavlja jedan od najuticajnijih društvenih pokreta, s obzirom na njegovu brojnost i rasprostranjenost u svetu, duže od pola veka uspeva da mobiliše milione ljudi širom sveta. Skretanjem pažnje javnosti na ekološke pretnje i promovisanjem ekoloških vrednosti, uz direktnu borbu, ekološki pokreti su pružili značajan doprinos razvoju globalne ekološke svesti, podstičući stanovnike da preispitaju svoje ustaljene prakse i da stanu u odbranu svojih ekoloških prava. Zahvaljujući delovanju ekološkog pokreta, životna sredina se danas percipira kao politička, ekonomska i pravna kategorija, kroz koju se reflektuju različiti odnosi moći i nejednakosti. Borba za životnu sredinu tako postaje borba za resurse, moć i socijalnu pravdu.

Ekološka mobilizacija u Srbiji u cilju zaštite javnog interesa sve više podstiče razvoj ekološkog građanstva posebno intezivirana poslednjih godina. On se manifestuje s jedne strane, u formi samoniklih ekoloških protesta i inicijativa za ekološku bezbednost, a s druge, kroz praktikovanje ekoloških životnih stilova. Istraživanje fenomena ekološkog aktivizma u Srbiji ukazuje i na to u kojoj meri je civilno društvo zrelo i slobodno da deluje nezavisno od uticaja domaćih i međunarodnih političkih i ekonomskih aktera. Razmatranje karakteristika ekološkog aktivizma skreće pažnju i na aktivistički potencijal građanskog društva i njegovu sposobnost da učestvuje u širim društvenim reformama. Ekološki pokret kao generator promena moderni je fenomen i danas je multidisciplinarno područje istraživanja. U ovoj publikaciji predstavljamo aktivistički pristup udruženja Pokret Tvrđava iz Smedereva. Posebna pažnja posvećena je načinima na koje aktivisti ove ekološke organizacije utiču na javnost i javne institucije da postupaju odgovornije; pokretanjem pravnih postupaka, učešćem u procesima donošenja odluka i uključivanjem zainteresovanih građana u zajedničke akcije.


S tim u vezi, svrha ove publikacije je da pokaže kako aktivistički pristupi mogu biti delotvorni, čak i u uslovima sistemskih slabosti institucija koji sačinjavaju demokratsku infrastrukturu. Međutim, studija takođe ukazuje i na to da je aktivističke pristupe potrebno prilagoditi konkretnom kontekstu, koji je oblikovan vrsti i specifčnostima problema u zajednici, resursima kojima raspolažu aktivisti, stavovima građana prema prepoznatom problemu, itd.


Studija je izrađena u okviru projekta „Građani imaju moć“ u okviru kog Centar za istraživanje, transparentnost i odgovornost (CRTA), Beogradski centar za bezbednosnu politiku (BCBP), Nacionalna koalicija za decentralizaciju (NKD) i Partneri Srbija pružaju različite vidove podrške aktivistima.

Detalje o studiji slučaja možete videti OVDE

Blog: (Unapred) poznata lica

Nije ništa novo u Srbiji da zakoni koji su tu da štite građane mogu biti okrenuti protiv njih samih. Ali ono što jeste novo je sledeći način zloupotrebe javnih ovlašćenja: kako da se zakoni okrenu protiv aktivista koji žele da isprave nepravdu i pomognu građanima kako da se zaštite.

Svedoci smo sve brojnijih iseljenja građana iz njihovih domova, dramatičnih scena i neizbežnih sudara sa stvarnošću da će ti ljudi ostati na ulici jer žive u zemlji koja jednostavno ne pruža drugu priliku da se izvuku iz nekih nesrećnih okolnosti koje svakog od nas mogu da zadese. Preopterećenost sudova  predmetima sigurno ne pomaže toj situaciji i doprinosi tome da će javni izvršitelj brže zapleniti dom, nego što će građani uspeti u drugom sudskom postupku da dokažu da ih ne treba iseliti.

Kada još u takvim situacijama sa svojom solidarnošću istupe aktivisti koji nenasilno pomažu građanima, koji imaju samo taj jedan dom, dolazi se do očigledne nadmoći javnog izvršitelja u odnosu na građane, jer se oni po vrlo brzoj proceduri kazne iz razloga što su na taj način navodno ometali izvršenje.

Ovo se dešava zbog toga što je sam Zakon o izvršenju i obezbeđenju (ZIO) napravljen tako da najviše pogoduje javnom izvršitelju i da je njegov status automatski bolji od onog koji ima građanin (bilo da je onaj koga žele da isele ili aktivista). Kako? U sudskoj praksi reč javnog izvršitelja i policije se takoreći ne dovodi u pitanje jer kada javni izvršitelj želi da identifikuje lica koja su navodno istog ometala, on koristi policiju. Tako dolazimo do bezizlazne situacije za građane tj. aktiviste – s jedne strane su nadležni organi tj. službena lica čije tvrdnje niko nikada ne dovodi u pitanje (po ZIO), dok sa druge, aktivistima i građanima nije ostalo ništa što može da ide njima u korist, osim formalnog prigovora.

Ono što je problem je što zakon (ZIO) ne dopušta pravi dokazni postupak da bi se preispitalo da li je istina da su baš ta lica ometala izvršenje, i uopšte bila prisutna na događaju, te su sudijama vezane ruke, a građani u pat poziciji. Dosadašnje sudske odluke u ovoj oblasti su takve da sa dramatičnih događaja iseljenja se stavljaju desetine lica u ’’isti koš’’, stavljajući im na teret da su faktički izvršili apsolutno  identične radnje ometanja javnog izvršitelja, što u stvarnosti zaista nije moguće. Skoro se niko ne udubljuje u dokaze koje aktivisti pružaju sudu, ali se zato ne dovode u pitanje oni koje je javni izvršitelj pružio. Takođe građani tj. aktivisti su prinuđeni da plate kaznu odmah, bez obzira na uloženi prigovor i da li imaju dokaze da se to nije desilo (nisu bili tu itd.) jer se izvršenje te novčane kazne može zameniti zatvorom.

Znači, ako dođete da se solidarišete sa ljudima koji će biti nepravedno iseljeni, makar i samo stajali tu – postoji veoma velika mogućnost da ćete biti kažnjeni jer je javnom izvršitelju zakonski dopušteno da smatra da mu bilo šta ometa radnju izvršenja tj. NA BILO KOJI NAČIN. Šta se onda dešava? Dešava se da pojedini javni izvršitelji insistiraju kod policije da se izvršenje završi ’’pošto-poto’’ što rezultira time da se u velikoj većini slučajeva identitet aktivista utvrđuje tako što se uopšte ne navodi kako je do identifikacije došlo, samo da je utvrđen identitet tog lica od strane policije na tom događaju.

U svim situacijama koje okupljaju dosta ljudi uvek je posebno problematično kako se utvrđuje njihov identitet od strane službenih lica jer je to upravo osnov za pokretanje mnogih sudskih postupaka. Ovo je pogotovo izazov za vreme pandemije COVID 19 jer maske otežavaju neposredno utvrđivanje identiteta i samim tim dovode u pitanje ko je bio na mestu događaja.

Član 77 Zakona o policiji stav 1 i 2  je vrlo jasan u tom smislu i navodi da se utvrđivanje identiteta vrši prema licu koje kod sebe na primer nema ličnu kartu ili se sumnja da je ona prava, i to ako se na drugi način ne može proveriti njegov identitet, ili na osnovu posebnog zahteva nadležnog organa. Koriste se podaci iz forenzičkih evidencija, primenjuju metode i upotrebljavaju sredstva kriminalističke taktike i forenzike, medicinska ili druga veštačenja. Utoliko pre, službena lica moraju u svakom pojedinačnom slučaju da ispune te standarde identifikacije koji su napravljeni tako da smanjuju mogućnost zloupotrebe, od strane bilo koga.

Imajući u vidu dosadašnje situacije, ne možemo da se oslonimo na to da će se svaki od javnih izvršitelja voditi najvišim profesionalnim i moralnim standardima, tj. da na primer neće zloupotrebljavati zakonsku mogućnost da otežaju rad aktivistima koje doživljavaju kao „neprijatelje“, te je pravilno utvrđivanje identiteta građana u tim situacijama od izuzetne važnosti. Zašto? Zato što čim se odstupi od detaljnog obrazloženja kako se identitet utvrdio, kako je to lice ometalo izvršenje – svako pojedinačno, već se isti zasniva na maltene jednoj rečenici:“Utvrđen identitet lica koja su ometala izvršenje…“, dolazimo u sferu zloupotreba, pa makar ona bila od strane službenih lica. bez obzira da li je u pitanju građanin koji je već poznat po svom aktivizmu ili se spontano solidariše sa drugima, jer prema ZIO nema prave mogućnosti da se dokaže da to nije tačno.

Bilo kome od nas se može desiti da nas je nadležni organ tj. službeno lice greškom identifikovalo na događaju na kojem nismo bili, a ako se to još poklopi sa zakonom kao što je ZIO, naći ćemo se u bezilaznoj situaciji. Danas su u takvom riziku aktivisti, sutra smo svi mi.

Autorka: Nina Nicović, advokatica

Pročitajte Blog OVDE

Ovaj blog deo je zajedničkih napora Centra za istraživanje, transparentnost i odgovornost (CRTA), Nacionalne koalicije za decentralizaciju (NKD), Beogradskog centra za bezbednosnu politiku (BCBP) i Partnera za demokratske promene Srbija da podstaknu veće učestvovanje građana u odlučivanju kroz projekat „Građani imaju moć” koji podržava Američka agencija za međunarodni razvoj (USAID). Stavovi izraženi u blogu isključivo su stavovi autora i ne odražavaju stavove USAID-a.

Crta: Masovne zloupotrebe i izrazita neravnopravnost u “kampanji pre kampanje”

Brisanje granice između državnog i partijskog interesa, odnosno izrazita angažovanost predstavnika vlasti da državne institucije koriste kao kanal za obezbeđivanje podrške vladajućoj stranci i građenje kulta ličnosti Aleksandra Vučića, čemu su bitno doprinosili i najuticajniji mediji, obeležilo je period “kampanje pre kampanje” – pokazuju nalazi Posmatračke misije Crte.

Pročitajte više ovde.

Fotografija: Crta
Autor: Istinomer Tim

Publikacija: Prava i obaveze građana prilikom mirnog okupljanja

Aktivisti ili građani treba da znaju da je mirno okupljanje garantovano članom 54 Ustava Republike Srbije, ali i da se učesnicima, u zavisnosti od vrste okupljanja, razlikuju njihova prava i obaveze. Prema Zakonu o javnom okupljanju razlikuju se ona koja su nastala nakon prijavljivanja kod nadležnog organa i ona koja su nastala na spontan način, dakle bez prethodne prijave. Postoje određene situacije u kojima se oni prepliću. U tim situacijama strožem prekršajnom kažnjavanju su podložnija ona lica koje nadležni organ (policija/sud) označi kao organizatore okupljanja, što može da se desi pod određenim uslovima, iako nisu prijavljeni kao takvi već su bili samo učesnici istog. Iz tog razloga bitno je upoznati se sa obe vrste mirnog okupljanja.

Publikaciju možete pročitati OVDE

Ova publikacija predstavlja deo zajedničkih napora Centra za istraživanje, transparentnost i odgovornost (CRTA), Nacionalne koalicije za decentralizaciju (NKD), Beogradskog centra za bezbednosnu politiku (BCBP) i Partnera za demokratske promene Srbija da podstaknu veće učestvovanje građana u odlučivanju kroz projekat „Građani imaju moć” koji podržava Američka agencija za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj publikacije je isključiva odgovornost autora i ne predstavlja nužno stavove USAID-a ili Vlade SAD.

Crta: Političkog pluralizma ima više u izveštaju REM-a nego u medijima

“Nalazi „monitoringa političkog pluralizma“ u programima televizija koje je sproveo REM, a javnosti predstavilo Privremeno nadzorno telo za praćenje medija, ne daju verodostojnu sliku objektivnosti i profesionalnosti glavnog toka medijske scene u Srbiji i zastupljenosti političkih aktera u televizijskom izveštavanju”, saopštila je organizacija Crta.
 
Pročitajte više ovde.
 
Fotografija: CRTA
Autor: Tim Istinomera

Studija slučaja: Razvoj otpora protiv malih hidroelektrana u Srbiji – od lokalnih akcija do masovnog ekološkog bunta

Na koji način su se lokalne akcije protiv malih hidroelektrana u Srbiji pretvorile u masovni ekološki bunt na nacionalnom nivou, u novoj studiji slučaja predstavlja Dina Đorđević, novinarka Centra za istraživačko novinarstvo Srbije.

Male hidroelektrane (MHE) duže od jedne decenije masovno se grade u Srbiji na planinskim rekama i potocima. Njihov podsticaj deo je šire priče o borbi protiv klimatskih promena i pokušaja da se smanji proizvodnja energije na ugalj, a poveća proizvodnja struje na način koji bi bio manje štetan po prirodu i zdravlje ljudi.

Srbija se obavezala Energetskoj zajednici da će povećati udeo struje iz obnovljivih izvora na 27% do 2020. Poslednji podaci pokazuju da je u 2019. iz obnovljivih izvora proizvedeno 21,44% struje. U skladu sa obavezama, država je podsticala privatne investitore da ulažu u posao sa MHE tako što je stvorila povoljne poslovne uslove za njih. Srbija je investitorima garantovala da će struju iz MHE otkupljivati po višoj ceni 12 godina. Ovaj novac dolazio je od računa za struju. Iako se ovakav sistem državnog podsticaja preporučuje u prvim godinama kako bi tržište zelene energije zaživelo, Srbija je sa njim nastavljala mnogo duže. Evropska komisija je od 2015. godine preporučivala Srbiji da promeni način podsticaja, tj. pređe na sistem plaćanja koji je manje povoljan za investitore.

Tipične male hidroelektrane derivacionog tipa u Srbiji su često građene mimo ekoloških standarda, na štetu prirode, ali i lokalnog stanovništva. Poznati su primeri samovolje investitora koji su suprotno propisima čupali vegetaciju sa obala reka. To se desilo prilikom izgradnje MHE na Jošaničkoj reci u podnožju Kopaonika 2014. godine. Ljudi koji žive u neposrednoj blizini MHE objavljivali su snimke suvih korita reka. Zbog toga su ostali bez vode za svoju stoku. Manje vode u reci negativno je uticalo i na živi svet u njoj, upozoravala je stručna zajednica.

„Guranje reka u cevi“, kako ove projekte opisuju njihovi protivnici, pokrenulo je lokalne proteste, najpre na jugoistoku zemlje, a zatim i drugim delovima Srbije. Oni su vremenom prerasli u masovni bunt. Isti problem ujedinio je meštane različitih krajeva, aktiviste, organizacije, a mobilisao je ljudi širom zemlje koji do tada nisu znali ništa o ovoj temi. Male hidroelektrane postale su glavni problem u vezi sa zaštitom životne sredine u 2018. To je bila prva ekološka tema koja je tokom 2019. na ulice Beograda izvela nekoliko hiljada ljudi. Pomalo amaterski, dugi i slobodnije organizovani, kako ih i sami aktivisti vide, skupovi protiv MHE dobili su podršku akademske zajednice, stručnjaka i imali su veliki odjek u javnosti. Iz njih su nastali daleko masovniji protesti koji su skretali pažnju i na brojne druge ekološke probleme poput zagađenja vazduha, štetnih posledica rudnika.

Ova studija slučaja je deo zajedničkih napora Centra za istraživanje, transparentnost i odgovornost (CRTA), Nacionalne koalicije za decentralizaciju (NKD), Beogradskog centra za bezbednosnu politiku (BCBP) i Partnera za demokratske promene da podstaknu veće učestvovanje građana u odlučivanju kroz projekat „Građani imaju moć” koji podržava Američka agencija za međunarodni razvoj (USAID). Stavovi izraženi u ovom radu isključivo su stavovi autora i ne odražavaju stavove USAID-a.

Detalje o studiji slučaja možete videti OVDE

Studija slučaja: BARA REVA – Odbrana i poslednji dani

Sve se – barem tako deluje – promenilo preko noći. Verovatno je do maja 2021. u Srbiji bilo mnogo onih koji nikada nisu čuli za Revu, ali je krajem tog meseca ova bara barem na nedelju dana postala toponim broj jedan. „Svetlana Bojković ispred kamiona u odbrani bare Reve“, „Ceca Bojković telom štitila baru Reva“, „Ceca Bojković brani baru Revu, stala ispred kamiona sa šutom“, „Svetlana Bojković sa građanima brani baru Reva u Krnjači“, „Ceca Bojković svojim telom sprečila istovar šuta u baru Reva!“. Bila je to nesumnjivo udarna vest. Poznata glumica je stala ispred kamiona, nasmejala se i mahnula vozaču desnom rukom. Taj potez za bolji život označio je kraj utakmice za koju mnogi nisu ni znali da se vodila.

Detalje o studiji slučaja možete videti OVDE

Blog: Novi Zakon o referendumu i narodnoj inicijativi – Da li se prava građana (ipak) ostvaruju na ulici?

„Suverenost potiče od građana koji je vrše referendumom, narodnom inicijativom i preko svojih izabranih predstavnika“ propisuje član 2. stav 1. Ustava Republike Srbije. Koliko su referendum i narodna inicijativa značajne institucije u demokratskom društvu (ili bi to trebalo da budu), govori i to da ih najviši pravni akt naše zemlje garantuje jednim od prvih članova, i čini ih potpuno ravnopravnim sa odlukama izabranih predstavnika (narodnih poslanika). Imajući u vidu da je Narodna skupština punomoćnik biračkog tela, građani referendumom i narodnom inicijativom drže kontrolu nad vršenjem javnih poslova, te svako ograničavanje ovog prava predstavlja potencijalno ugrožavanje demokratskih vrednosti i harmonije predstavničkog sistema.

Iako se izmena propisa o referendumu najavljivala još od donošenja Ustava Republike Srbije 2006. godine, to je učinjeno tek nedavno. Narodna skupština je 25.11.2021. godine usvojila novi Zakon o referendumu i narodnoj inicijativi.[1] Uprkos značaju ovog pitanja, usvajanju Zakona prethodile su dve relativno kratke javne rasprave[2], o kojima šira javnost nije bila u dovoljnoj meri informisana, i koje nisu bile dovoljno participativne. U prilog tome govori i činjenica da predlagač nije uvažio većinu predloga, sugestija i primedbi[3] civilnog sektora koje su imale za cilj da doprinesu kvalitetu Zakona.  Međutim, pored manjkavosti procesa izrade Zakona, čini se da je povod za snažnu reakciju javnosti bio momenat u kome je ovaj propis usvojen. Naime, izmene referendumske procedure, uz najavljene izmene Zakona o eksproprijaciji, izazvale su sumnju dela javnosti da se Zakon o referendumu i narodnoj inicijativi usvaja kako bi se, bez obaveznog cenzusa i u kontrolisanim uslovima glasačkog procesa, dobila formalna podrška građana za dalji razvoj projekta eksploatacije litijuma kompanije Rio Tinto u dolini reke Jadar.

Zakonom je predviđeno nekoliko rešenja koja su u značajnoj meri menjala do sada poznat proces sprovođenja narodne inicijative i referenduma. Neka od njih nisu nužno loša, poput produženja roka za prikupljanje potpisa za narodnu inicijativu sa ranijih 7 na 90 dana. Sa druge strane, kritiku javnosti izazvala je  odredba kojom se uvodila obavezna taksa za overu potpisa kod javnog beležnika prilikom podnošenja narodne inicijative. Prema mišljenju aktivista i civilnog sektora, ovakvo rešenje predstavljalo je ograničavajući faktor za građane koji nisu u finansijskoj mogućnosti da plate taksu, te je samim tim moglo dovesti do manjeg broja podnetih narodnih inicijativa.

Uređenje referenduma pretrpelo je još više izmena, a za potrebe ovog teksta proći ćemo kroz neke od njih. Dok je raniji Zakon predviđao da referendumska kampanja traje najmanje 15, a najviše 90 dana, novi Zakon je ove rokove izmenio na najmanje 45, a najviše 60 dana. Propisano je i da po isteku 4 godine od dana održavanja referenduma, skupština može doneti odluku koja je suprotna onoj koju su građani na referendumu doneli. Skupština bi u tom slučaju morala da održi dodatni referendum, ali on bi bio savetodavnog karaktera i odluka doneta na njemu ne bi bila obavezujuća.

Najviše reakcija izazvao je član 11. stav 1. novog Zakona, koji propisuje da je odluka na obavezujućem referendumu doneta ako je za nju glasala većina od izašlih građana na teritoriji za koju je referendum raspisan. Dok je raniji Zakon uslovljavao uspešnost referenduma izlaznošću više od polovine birača za teritoriju za koju je referendum raspisan, novi Zakon potpuno ukida cenzus kao uslov. Na primer, ukoliko bi se referendum raspisao po odredbama prethodnog zakona za teritoriju grada koji ima 80 000 registrovanih glasača, bio bi punovažan ako na njemu glasa 40 001 birač, ili više od toga. Doneta bi bila odluka za koju glasa više od pola birača koji su glasali. Ako bi na tom referendumu glasalo manje od 40 001 birača, referendum ne bi bio uspešan. Zamislimo raspisivanje referenduma u istom gradu po odredbama novog Zakona. Čak i ako na njemu glasa 10 birača, dok ostalih 79 990 uopšte ne izađe, referendum je punovažan i odluka doneta na njemu važi za sve. Iako bi odluka doneta na ovakvom referendumu bila potpuno legalna, može se postaviti pitanje njene legitimnosti.

Nedugo nakon usvajanja Zakona o referendumu i narodnoj inicijativi, najavljene su izmene Zakona o eksproprijaciji.[4] Imajući u vidu da je na više različitih frontova u toku borba građana da zaštite životnu sredinu i prirodne resurse naše zemlje, mnogi su nove odredbe o referendumu, narodnoj inicijativi i eksproprijaciji prepoznali kao veoma problematične za rešenje ekoloških problema[5] sa kojima se Srbija suočava. Nezadovoljni celokupnom situacijom, građani predvođeni ekološkim aktivistima blokirali su saobraćajnice širom zemlje u subotu, 27.11.2021. godine u trajanju od jednog sata. Nakon što je objavio da je blokada uspela, pokret Kreni – Promeni izašao je sa dva uslova za prekid ovakve reakcije građana. Jedan se odnosio na izmenu novog Zakona o referendumu i narodnoj inicijativi, a drugi na povlačenje predloženih izmena Zakona o eksproprijaciji. Naglašeno je da će građani nastaviti da blokiraju saobraćajnice svake subote, sa trajanjem svaki put za sat vremena dužim od prethodnog, sve dok nadležne institucije ne ispune ova dva uslova.

Sledeće subote, 4.12.2021. godine, građani su na dva sata blokirali saobraćajnice na još više lokacija nego prošli put, odlučno tražeći ispunjenje ista dva zahteva. Blokada u trajanju od tri sata bila je najavljena i za narednu subotu. Međutim, 8. decembra, tri dana pred sledeću planiranu blokadu, održana je sednica Vlade na kojoj su zahtevi građana usvojeni.[6] Zakon o eksproprijaciji je povučen iz procedure. Narodnoj skupštini su predložene izmene i dopune Zakona o referendumu i narodnoj inicijativi, a dva dana kasnije su i usvojene.

Izmenjena su četiri člana Zakona.[7] Između ostalog, ukinuta je odredba koja određuje da se za overu potpisa za narodnu inicijativu plaća taksa. Takođe, za razliku od prethodnog rešenja da Skupština po isteku roka od 4 godine od dana održavanja referenduma može doneti suprotnu odluku, izmenama je propisano da ako su građani na referendumu doneli odluku protiv predloženog akta, o istom pitanju se novi referendum može raspisati najranije za 4 godine.

Pojedine odredbe Zakona o referendumu i narodnoj inicijativi još uvek su predmet rasprave u javnosti, ali nesporno je da su nove izmene više u skladu sa interesom građana i tekovinama demokratskog društva. Međutim, netransparentna procedura donošenja Zakona i dalje ostavlja prostora za sumnju u legitimitet i interese koji leže iza zakonodavnih procesa. Građani imaju Ustavom i zakonima predviđene mehanizme za učešće u javnoj vlasti, ali oni im vrlo često nisu dostupni, pa su prinuđeni da se okrenu vaninstitucionalnim oblicima participacije u donošenju bitnih odluka. Iako su građani izlaskom na ulice dokazali da imaju moć, ne treba zaboraviti da je država dužna da im omogući da tu moć iskažu kroz institucije koje su uspostavljene da rade u interesu građana i da budu odraz njihove suverenosti.
Autorka: Milica Tošić
Pročitajte Blog OVDE
Ovaj blog deo je zajedničkih napora Centra za istraživanje, transparentnost i odgovornost (CRTA), Nacionalne koalicije za decentralizaciju (NKD), Beogradskog centra za bezbednosnu politiku (BCBP) i Partnera za demokratske promene Srbija da podstaknu veće učestvovanje građana u odlučivanju kroz projekat „Građani imaju moć” koji podržava Američka agencija za međunarodni razvoj (USAID). Stavovi izraženi u blogu isključivo su stavovi autora i ne odražavaju stavove USAID-a.

Analiza: Zaštita uzbunjivača – geneza, pravni okvir, praksa

Na koji način se država odnosi prema uzbunjivačima? Kako je tekao proces izrade pravnog okvira za njihovu zaštitu? Odgovore na ova pitanja nudi predsednik Civilnog odbora za zaštitu ljudskih prava i uzbunjivača, advokat Rodoljub Šabić.

Iako je u poslednjoj deceniji usvojeno i ratifikovano više međunarodnih dokumenata koji se uz ostalo odnose i na taj problem i izvršeno nekoliko intervencija u unutrašnjem normativnom poretku, a 2014. usvojen i jedan važan zakon sa pretenzijom da na celovit način tu zaštitu uredi, to ipak ni pravno a pogotovo faktički nije obezbedilo zaštitu na poželjnom i potrebnom nivou. U prilog takvoj oceni u kontinuitetu govore činjenice koje su evidentne u svakom od relevantnih segmenata a koje potvrđuju indolentnost i nespremnost vlasti da se iskreno i dosledno založi za to da se ta zaštita uspostavi i unaređuje.

Ovaj tekst nudi osvrt na:

  1. genezu pravne zaštite,
  2. postojeći normativni okvir,
  3. praksu.

Osvrt prvenstveno podrazumeva činjenice i statističke podatke koji se tiču uzbunjivača u užem smislu, dakle lica na koja se formalno odnose ili bi se mogle odnositi zakonske odredbe o zaštiti uzbunjivača ali se, neizbežno, u značajnoj meri bavi i odnosom vlasti prema drugim licima koja formalno nisu uzbunjivači, ali su branioci ljudskih prava, novinari istraživači, aktivisti civilnog sektora.

Ovaj rad je deo zajedničkih napora Centra za istraživanje, transparentnost i odgovornost (CRTA), Nacionalne koalicije za decentralizaciju (NKD), Beogradskog centra za bezbednosnu politiku (BCBP) i Partnera za demokratske promene da podstaknu veće učestvovanje građana u odlučivanju kroz projekat „Građani imaju moć” koji podržava Američka agencija za međunarodni razvoj (USAID). Stavovi izraženi u ovom radu isključivo su stavovi autora i ne odražavaju stavove USAID-a.

Pročitajte analizu OVDE

Studija Slučaja: Obalska straža – čuva Dunav, brani Novi Sad

Pod šifrom 05-351-4002/2020 krije se nešto što bi mogla biti istinska privilegija pojedinih Novosađana. Građani Srbije imaju na raspolaganju auto-puteve Horgoš-Preševo, Beograd-Boljare, Batrovci-Beograd, Niš-Gradina i Pojate-Preljina, a oni građani kojima u ličnoj karti piše „Bulevar Evrope, Novi Sad“ uskoro bi mogli imati auto-put i u svojoj dnevnoj sobi. Distopijski bilbord Inicijative Dunavac-Šodroš (IDŠ) dočarava upravo tu ekskluzivu: mlada žena, sa šoljicom kafe u ruci, posmatra sa svoje terase vijadukt auto-puta. Nasmejana je: verovatno ne zbog novonastale gužve, buke i izduvnih gasova, već zato što joj se javila biznis-ideja da bi tu istu kafu mogla da prodaje kao Coffee To Go. Nove infrastrukturne okolnosti omogućile bi joj da uslugu obavlja direktno s terase: vozač spusti prozor automobila, kao kad plaća putarinu, a vredna Novosađanka pruža mu topli napitak koji je pripremila u svojoj kuhinji.

Detalje o studiji slučaja možete videti OVDE