Vladan Dimitrijević, SED: ’’Obrisali’’ smo mini-hidroelektrane iz planova Sokobanje

Sokobanjac Vladan Dimitrijević je s aktivizmom započeo kao i većina nas – za tastaturom. Uslikao je ekološku katastrofu na Moravici, okačio na društvene mreže i pokrenuo lavinu. Potom se aktivirao offline – okupio je istomišljenike i stao na branik životne sredine svog kraja u koji, baš zbog obilja mogućnosti za lečenje, ljudi iz drugih gradova dolaze na terapiju i odmor.   

Zbog čega je aktivizam važan?

Zato što aktivni građani zaista mogu da budu pokretači značajnih društvenih promena. Građani Srbije su u načelu veoma neaktivni, iako primećujemo puno problema u brojnim sferama života. Želimo da se desi promena na bolje, ali očekujemo da je sprovede neko ko je za to „nadležan“ – javno preduzeće, ’’opština“, ’’država“,  ’’stranka“, ’’nova vlast“… Ljudi jednostavno smatraju da kao jedinka ne mogu da utiču na društvo. A, nije tako i mi aktivisti Sokobanjskog ekološkog društva smo to shvatili i već smo uradili puno za lokalnu zajednicu i nastavljamo da radimo i dalje.

Koja je bila inicijalna kapisla da pokrenete ovu inicijativu?

 Lokalna mini-hidroelektrana je uzela svu vodu iz sokobanjske reke Moravice, bukvalno je nedostajalo 700 metara toka. Ja sam to slučajno primetio i užasnut objavio na društvenim mrežama, što je izazvalo burne reakcije javnosti. Nakon toga je usledio i moj verbalni i fizički sukob sa investitorom koji je uputio pretnje mojoj porodici i ljudi su počeli da zovu, nude podršku. Razgovarali smo o tome šta može da se uradi i dogovorili se da osnujemo ekološko udruženje i zajedno se bavimo ne samo mini-hidroelektranama već zaštitom životne sredine u najširem smislu.

Da li ste nekada (i kada) poželeli da odustanete?

Ne. Najviše zaboli kada neko od građana posumnja u naše dobre namere ili nas javno optuži za neaktivnost, svrsta uz neku od političkih opcija… Na sreću, to se jako retko dešava, a većina naših sugrađana prepoznaje dobre namere,  i ceni našu nezavisnost i napore koje ulažemo u zaštitu životne sredine.

Koji su Vam bili najveći izazovi tokom aktivističke borbe?

Najteže nam je bilo da na početku rada obezbedimo finansijska sredstva za sprovođenje aktivnosti. Početnicima bez referenci je to ogroman izazov.  Danas nam je najveći izazov da sprovedemo što uspešnije brojne aktivnosti za koje smo odgovorni, a da se to ne odrazi previše na naše porodične, poslovne i druge obaveze. Da uskladimo aktivistički i ’’redovan“ život.

Najznačajniji trenutak, odnosno trenutak u kom ste pomislili da je vredelo truda?

Nepunu godinu dana nakon osnivanja, februara 2020. godine, ostvarili smo jedan od ciljeva zbog kojih smo i osnovali udruženje: Opštinska komisija za planove usvojila je naše primedbe i iz Prostornog plana opštine Sokobanja obrisala sve lokacije za mini-hidroelektrane, čime je onemogućena izgradnja 14 novih MHE. Tada smo po prvi put u rukama imali ’’opipljiv“ dokaz da naše zalaganje daje rezultate i da možemo da damo značajan doprinos očuvanju životne sredine. 

Po(r)uka budućim aktivistima…

’’Tiha voda breg roni“. Ne brzajte, na padajte u vatru, ne ulazite u nepotrebne konflikte jer takve stvari mogu samo da otežaju ostvarenje ciljeva. Dobro definišite čime ćete se baviti, planirajte, radite uporno i istrajno, korak po korak i rezultati će uslediti.

Podrška kroz promeni.rs nam je značajna zbog…

 Zbog toga što smo smo zahvaljujući organizaciji ORCA, Nacionalnoj koaliciji za decentralizaciju i uz podršku USAID-a preko platforme promeni.rs dobili prva finansijska sredstva za sprovođenje svojih aktivnosti u ranoj fazi razvoja udruženja. I ne samo to, podrška se nastavila kroz još dve faze. Tokom sprovođenja treće, posebno značajne za nas, usmereni smo na jačanje sopstvenih kapaciteta, kroz izradu strateške i planske dokumentacije udruženja i odgovarajuće obuke aktivista. Na taj način su naše aktivnosti postale još fokusiranije, a budućnost Sokobanjskog ekološkog društva izvesnija.

Pogledajte u nastavku kratku video priču o ovom udruženju.

Studija slučaja: Razvoj otpora protiv malih hidroelektrana u Srbiji – od lokalnih akcija do masovnog ekološkog bunta

Na koji način su se lokalne akcije protiv malih hidroelektrana u Srbiji pretvorile u masovni ekološki bunt na nacionalnom nivou, u novoj studiji slučaja predstavlja Dina Đorđević, novinarka Centra za istraživačko novinarstvo Srbije.

Male hidroelektrane (MHE) duže od jedne decenije masovno se grade u Srbiji na planinskim rekama i potocima. Njihov podsticaj deo je šire priče o borbi protiv klimatskih promena i pokušaja da se smanji proizvodnja energije na ugalj, a poveća proizvodnja struje na način koji bi bio manje štetan po prirodu i zdravlje ljudi.

Srbija se obavezala Energetskoj zajednici da će povećati udeo struje iz obnovljivih izvora na 27% do 2020. Poslednji podaci pokazuju da je u 2019. iz obnovljivih izvora proizvedeno 21,44% struje. U skladu sa obavezama, država je podsticala privatne investitore da ulažu u posao sa MHE tako što je stvorila povoljne poslovne uslove za njih. Srbija je investitorima garantovala da će struju iz MHE otkupljivati po višoj ceni 12 godina. Ovaj novac dolazio je od računa za struju. Iako se ovakav sistem državnog podsticaja preporučuje u prvim godinama kako bi tržište zelene energije zaživelo, Srbija je sa njim nastavljala mnogo duže. Evropska komisija je od 2015. godine preporučivala Srbiji da promeni način podsticaja, tj. pređe na sistem plaćanja koji je manje povoljan za investitore.

Tipične male hidroelektrane derivacionog tipa u Srbiji su često građene mimo ekoloških standarda, na štetu prirode, ali i lokalnog stanovništva. Poznati su primeri samovolje investitora koji su suprotno propisima čupali vegetaciju sa obala reka. To se desilo prilikom izgradnje MHE na Jošaničkoj reci u podnožju Kopaonika 2014. godine. Ljudi koji žive u neposrednoj blizini MHE objavljivali su snimke suvih korita reka. Zbog toga su ostali bez vode za svoju stoku. Manje vode u reci negativno je uticalo i na živi svet u njoj, upozoravala je stručna zajednica.

„Guranje reka u cevi“, kako ove projekte opisuju njihovi protivnici, pokrenulo je lokalne proteste, najpre na jugoistoku zemlje, a zatim i drugim delovima Srbije. Oni su vremenom prerasli u masovni bunt. Isti problem ujedinio je meštane različitih krajeva, aktiviste, organizacije, a mobilisao je ljudi širom zemlje koji do tada nisu znali ništa o ovoj temi. Male hidroelektrane postale su glavni problem u vezi sa zaštitom životne sredine u 2018. To je bila prva ekološka tema koja je tokom 2019. na ulice Beograda izvela nekoliko hiljada ljudi. Pomalo amaterski, dugi i slobodnije organizovani, kako ih i sami aktivisti vide, skupovi protiv MHE dobili su podršku akademske zajednice, stručnjaka i imali su veliki odjek u javnosti. Iz njih su nastali daleko masovniji protesti koji su skretali pažnju i na brojne druge ekološke probleme poput zagađenja vazduha, štetnih posledica rudnika.

Ova studija slučaja je deo zajedničkih napora Centra za istraživanje, transparentnost i odgovornost (CRTA), Nacionalne koalicije za decentralizaciju (NKD), Beogradskog centra za bezbednosnu politiku (BCBP) i Partnera za demokratske promene da podstaknu veće učestvovanje građana u odlučivanju kroz projekat „Građani imaju moć” koji podržava Američka agencija za međunarodni razvoj (USAID). Stavovi izraženi u ovom radu isključivo su stavovi autora i ne odražavaju stavove USAID-a.

Detalje o studiji slučaja možete videti OVDE

Rakita – mirno selo sa problemom ili problematično divlje pleme

Rakita – mirno selo sa problemom ili problematično divlje pleme

Malo rudarsko selo kod Babušnice bilo je mirno naselje. Sa pojavom prvih bagera koji su došli kako bi se izgradila mini-hidroelektrana na reci, Rakita se sve više pominje u medijima. Stanovnici ovog sela sa jedva dvestotinak meštana pridobili su simpatije svojom borbom protiv izgradnje mini-hidroelektrane na Rakitskoj reci, ali i antipatije pojedinih medija, koji ih nazivaju i divljim plemenom.

Meštanin Dragan Ilijev tvrdi da je u Rakiti policija za njegovih šezdeset godina dolazila jednom mesečno, a da u poslednje vreme dolazi i nekoliko puta na dan. On tvrdi da svako ko se približi gradilištu, dobije salvu uvreda, ali i prijave. Prijave protiv meštana koji se svakodnevno okupljaju pored gradilišta sve su češće, a pre nekoliko dana policija je privela Danijela Dimitrova zbog, kako tvrde, napada sekirom na obezbeđenje gradilišta.

Stanovnici Rakite koji su želeli da govore za medije kažu da sukob Dimitrova i obezbeđenja traje duže od šest meseci. Valentina Ilijev svedočila je prvom incidentu kada se na putu Rakita–Zvonce srela sa Dimitrovim, koji je krenuo u obližnje selo po namirnice. Ona kaže da je obezbeđenje tri puta patroliralo tim putem, a pri poslednjem su retrovizorom zakačili ruku Dimitrova, što je, napominje, bilo namerno.

„Danijel je nastavio ka Zvoncu, a ja sam se vratila u Rakitu. Međutim, oni su se vratili i isprebijali ga toliko da je morao da beži dole u reku i da se vrati da zove policiju. Pitanje je da li će stići neka prijava jer ni posle šest-sedam meseci nismo dobili poziv za svedočenje“, kaže ona.

Za poslednji incident dojavili su joj iz Pirota, a kada je stigla, Dimitrova su već uvodili u policijski auto.
„Dečko je bio provociran jer su ogradili i njegov deo poseda, pa je verovatno uzeo sekiru da to sredi, a oni su ga optužili da je na njih krenuo. Koga će on tu da tuče kada je bilo pet policajaca i celokupno obezbeđenje. Nelogično je. On se bori za pravdu, za ovu našu reku. Dva-tri dana je dežurao sa Desimirom Stojanovim Deskom, i čim je morao da ode na put – oni su to iskoristili da se osvete“, kaže Valentina Ilijev.

Da Danijel nije agresivan, tvrdi i njegov komšija Toma Cvetković i dodaje da su radnici obezbeđenja ukapirali da ima kratalj fitilj i da bi svako planuo da ga svakodnevno provociraju, naročito ako je preživeo ratove kao vojnik.

Član Mesne zajednice Rakita Mile Nikolov kaže da je policija sve mogla da spreči još pri prvom incidentu, kada je Danijel Dimitrov prijavio da ga je obezbeđenje napalo.

„Privatno obezbeđenje je malo više bahato i grubo, imaju podršku policije koja njima sve veruje i štiti ih. Nama ništa ne veruju i ne priznaju naše prijave, pa sumnjamo da su svi prešli na njihovu stranu, ali čast pojedincima“, dodaje.

Svi su saglasni da do sukoba ne bi dolazilo da obezbeđenje verbalno ili fizički ne napada ljude i svoj posao radi bez provokacije lokalnog stanovništva. Ipak, kažu da je policija zauzela stranu investitrora, a to dokazuju činjenicom da prijave dolaze samo njima, a da radnici i obezbeđenje koje su meštani prijavljivali nastavljaju da rade i provociraju.

Na gradilištu mini-hidroelektrane u Rakiti nije bilo nadležnih. Ipak, iako je naloženo da se radovi zaustave i sve vrati u prvobitno stanje, radnici i bageri i dalje rade. Meštani Rakite kažu da se nadaju da će za njih i njihovu reku doći pravda.

Život u Rakiti – dve godine vanrednog stanja

Život u Rakiti – dve godine vanrednog stanja

Meštani Rakite u Opštini Babušnica dve godine bore se protiv izgradnje mini-hidroelektrane na reci. Iako je Ministarstvo za zaštitu životne sredine naložilo da se postavljene cevi izvade iz Rakitske reke i korito vrati u prvobitno stanje, radovi na izgradnji mini-hidroelektrane se nastavljaju.

Kako i sami stanovnici Rakite kažu, dve godine žive u vanrednom stanju jer su se spontano okupili kako bi odbranili reku, ali i svoje privatne posede, koje su zaposele mašine i cevi. Poslednjih nekoliko nedelja Rakićani svakodnevno pokušavaju da mirno spreče dalju izgradnju štiteći odluku Ministarstva i zakone Republike Srbije.

Danijel Dimitrov doselio se pre desetak godina iz Beograda u rodno selo svog oca. Kaže da je do pre dve godine bilo lepo živeti u Rakiti, a da im od tada najveće probleme pravi privatno obezbeđenje, koje je unajmio investitor. Kako navodi, ono otežava meštanima život jer nemaju slobodu kretanja, a incidenti sa radnicima obezbeđenja česta su pojava.

„Do pre dve godine život je bio mnogo lepši, kvalitetniji. Nisi morao da razmišljaš da će te na putu od prodavnice do Zvonca neko iz obezbeđenja presresti, napasti. Više nego evidentno je da su investitor i obezbeđenje građani prvog reda, a mi drugog“, navodi Dimitrov.

Njegov komšija Desimir Stojanov nada se da će radovi ipak stati i da će krenuti da se poštuje odluka resornog ministarstva, koje se poziva na zakon. Prvobitnu dozvolu da se gradi, Ministarstvo za zaštitu životne sredine promenilo je još početkom godine, dok Ministarstvo građevine još uvek ne povlači svoju odluku. Stojanov kaže da će radovi uskoro doći do njihovih imanja, a oni su nemoćni da zaustave i odbrane reku i privatne posede.

„Neko je nekog tu namagarčio, a mi smo žrtve“, kaže on.

Danilo Stojanov opisuje život u Rakiti kao težak. Još teže, kaže, padaju im izveštaji medija i televizija sa nacionalnom frekvencijom koji su krenuli u, kako je opisao, hajku protiv ovog sela. Danilo Stojanov tvrdi da oni koji objavljuju negativno o Rakiti – nikada nisu ušli u selo. Za čitavu situaciju on krivi državu.

„Imam osećaj da se čitava država po vertikali, odozgo nadole, upregla protiv nas, građana sela Rakite“.

Ugroženo je čitavo selo, tvrde meštani, jer su radovi izazvali i klizišta, kao i moguća oduzimanja imanja jer je investitor stavio hipoteku na parcele koje su u vlasništvu meštana bez pitanja i dozvole.

„Moji su preci za vreme Turaka sačuvali tu imovinu, a neko u 21. veku dolazi i otima mi. Pomalo me je stid što živim u ovakvoj državi“, kaže on.

Naši sagovornici navode da osim ovoga, gradilište onemogućava pristup štalama gde drže stoku, pošto su uglavnom stočarsko selo. Kažu da nemaju pravo na prolaz, nemaju pravo na život.

Danijel Dimitrov kaže da ne može da uđe u svoje imanje sa druge strane reke jer su cevi postavljene upravo tu. Dodaje da su cevi i na drugim mestima, put je uništen, pa je nemoguće doći i prići velikom delu poseda pored reke.

Meštani Rakite i dalje se nadaju da će institucije shvatiti kakve probleme imaju jer će, kažu, u suprotnom biti samo još gore.

Vučemo institucije za rukave da zaštite reku i prirodu

Vučemo institucije za rukave da zaštite reku i prirodu

Da će biti građena mini-hidroelektrana u Rakiti, meštani ovog sela u Opštini Babušnica saznali su tek kada su počele da rade mašine. Tada kreću problemi za većinu ljudi iz Rakite. Iako je Ministarstvo za zaštitu životne sredine naložilo obustavu radova i vraćanje svega u prvobitno stanje, mašine su i dalje u reci, a radnici rade.

Član Mesne zajednice Rakita, Mile Nikolov, kaže da izvođači ne poštuju rokove, ne poštuju propise i ne poštuju odluke.

„Rok koji je dala građevinska inspekcija da saniraju put ka selu je istekao, potkopali su potporni zid na reci iako je naređeno da sve vrate u prvobitno stanje. Potkopali su i zgradu Rudarskog doma koja je tu od prve polovine dvadesetog veka“, kaže Nikolov.

Valentina Ilijev kaže da već dve godine nemaju mira i da su sav posao zapostavili kako bi došli na gradilište i pokušali da spreče dalju izgradnju.

„Lepo je ovde živeti, ali da nemamo ovaj pritisak. Mi nikada nismo kuću zaključavali, ali otkako su ovi došli – nemamo poverenja, pravo da vam kažem. Bilo je mirno selo, mnogi su dolazili i oduševljeni su prirodrom“, navodi ona.

Njen suprug Dragan Ilijev kaže da se teško živi i da se oseća kao da je Rakita sa nekoliko okolnih sela bez saobraćajne infrastrukture, bez podrške Opštine Babušnica, bez ičega. Zato ga ni ne čudi kada ih neki tabloidi nazivaju divljim plemenom.

„Dom kulture smo sami pravili, škola je u očajnom stanju sa poljskim toaletom. Zvonačku banju su urušili, hotel srušili. Svi smo ovde socijalni slučajevi. Još samo reku da nam uzmu“, dodaje Ilijev.

Toma Cvetković, koji je rođen u Rakiti, tvrdi da bi meštani sprečili izgradnju samo da su ranije saznali. Ipak, on se pita kako se u čitavoj priči o vraćanju mladih u sela uklapa ovakva situacija u Rakiti:

„Ministar koji poziva da se pospeši stočarstvo, kako može to da izjavi kad nam uzimaju vodu? Ako kupimo ovce, gde ćemo da ih napojimo ako stavi vodu u cev? I šta da radimo, u kamion stoku, pa do Sukova i nazad?!“.

Mile Nikolov navodi da ne sede skrštenih ruku i da se i dalje bore:

„I danas preduzimamo nešto i borimo se. Udruženje građana za očuvanje reka Lužničkog kraja sa još osamnaest organizacija podnelo je zahtev za sprovođenje upravnog izvršenja Ministarstvu za zaštitu životne sredine za vađenje cevi i sad je na potezu ovo Ministarstvo. Problem je što svaku instituciju moramo da vučemo za rukav i da ukazujemo da se radi nešto nepravilno“, zaključuje Nikolov.