Marija Rodić, Udruženje Satibara, Beograd: Aktivizam počiva na udruživanju, bez njega ljudi bi se otuđili

Inicijativa “Pozdrav iz kraja” iz Udruženja “Satibara” ima za cilj da pokrene mlade preko društvenih mreža, prvenstveno kako bi što bolje upoznali svoju zajednicu i njeno kulturno nasleđe. Time žele da mladi doprinesu izmeštanju kulturnih i umetničkih sadržaja iz glavnog grada, a sve to na jedan jako dobar način- kroz umetnost i različite radionice. Za promeni.rs Marija Rodić prenela je svoje utiske i zašto je za njih aktivizam važan.

-Zbog čega je aktivizam važan?

Veoma je važan jer pokreće razne pozitivne procese u društvu koji mogu dovesti do velikih promenama. Bez njega ne bi bilo evolucije ni svesti ni društva. A i ljudi bi se verovatno dosta otuđili, aktivizam ipak počiva pre svega na udruživanju.

Koja je bila inicijalna kapisla da započnete Vašu aktivističku priču?

Što smo više putovali, više smo otkrivali koliko manja mesta kriju decu i mlade koji su talentovani, energični i spremni da ruše predrasude, ali često deluju uspavano samo zato jer ne dobiju ni priliku da budu glasnogovornici svoje zajednice, niti da učestvuju u kulturaktivističkim inicijativama. Za Dolovo su presudile dve stvari: 1. postoji ogroman dom kulture, pun potencijala; 2. na pitanje o kulturnim sadržajima, dobili smo odgovor: „Pa, ovde ima samo folklor.”

-Da li ste nekada (i kada) poželeli da odustanete?

Da, onda kada smo se premorili od adiministracije, uspavanosti institucija… A naročito kada su neki lokalni političari ograničavali pristup mladima. U jednom trenutku je delovalo kao da na svakom koraku preskačete neke nove zidove. Ali, pozitivni efekti koji je naš program imao na zajednicu ohrabrio nas je da preguramo krizu, a direktor doma kulture se angažovao i više nego što smo od njega očekivali ili tražili. Udružili smo se sa meštanima i na kraju uradili i više od planiranog.

Foto Jovana Jankov

-Koji su Vam bili najveći izazovi tokom aktivističke borbe?

Najmučnije nam je bilo da podnosimo toksične elemente vladajuće političke partije, koji su u malom mestu prisutni na svakom koraku i ugrožavaju ekosistem zajednice. Imali smo ponekad utisak da je sloboda izbora toliko ugrožena, da se na kraju otprilike gleda i kod kog pekara kupuješ hleb. Uspešno smo zaobišli sve to, ali takve stvari nas uvek iznova razočaravaju.

-Najznačajniji trenutak, odnosno trenutak u kom ste pomislili da je vredelo truda?

U jednom trenutku smo imali dve grupe polaznika radionica, konstantne pozive da dođemo opet što pre i par neplaniranih volontera koji su uživali da doprinose svemu što radimo. Pored toga, lančano je krenula da se stvara jedna nova zajednica svih generacija u kojoj smo svi bili jednaki, slobodni i kreativni. A onda još i 13-godišnja Sara pita kako se upisuje filmska produkcija, i samoinicijativno organizuje promo-materijale po selu!

-Po(r)uka budućim aktivistima…

Nikad se ne zna ko će prepoznati značaj vašeg aktivizma i kada ćete izazvati talas dobrih reakcija. Zbog toga je važno da i kad ide sporo, imate u vidu da će biti i naglih skokova.

-Podrška kroz rs nam je značila zbog…

Zahvaljujući ovoj podršci dobili smo priliku da aktivističke umetničke prakse iz našeg inkluzivnog kinokluba „Moj krupni plan” testiramo u manjim sredinama na duži period. Započeli smo proces izlaska „Satibare“ iz Beograda, ali ne samo kroz jednokratne aktivnosti, već decentralizaciju i našeg tima.

“Dolovobook” – mladi iz Dolova snimili dokumentarac o svom mestu i životu pre društvenih mreža

Priču o tome kako je izgledao život pre društvenih mreža u Dolovu kod Pančeva, a kako on izgleda sada, mladi iz ovog mesta dokumentovali su kroz film “Dolovobook”. Dokumentarac o životu pre interneta iz ugla starijih meštana, biće premijerno prikazan u Beogradu 13. novembra od 15 časova u Muzeju Jugoslovenske kinoteke. Ideju da na ovaj način doprinesu umetnosti i kulturi pokrenula je incijativa “Pozdrav iz kraja”. 

Kao rezultat višemesečnih radionica o produkciji, montaži i snimanju, koje su pohađali osnovci i srednjoškolci iz Dolova, snimljen je hibridni dokumentarac “Dolovobook”. Mladi Dolovčani razgovarali su sa starijim sugrađanima o njihovoj mladosti, a film je zamišljen kao društvena dolovačka mreža.

“Oni su poredili komunikaciju pre toga, šta je nekada bio korzo, to je možda ono što je danas Tinder. (…) Imamo jednog majstora koji je prvi uspostavio razglasnu stanicu tj. zvučnike preko kojih je obaveštavao radnike oko njiva, ako se nekome izgubi ovca, on je bio jedna vrsta Tvitera danas. Imamo zanimljive priče iz bioskopa, slušali smo o ljubavnim pričama koje su tu nastajale, brakovi koji i dan danas postoje”, kaže jedna od pokretačica inicijative Marija Rodić

Film je rađen hibridno, miksom savremenih načina montaže i tradicionalnih intervjua. Mladi, koji su pohađali radionice, interesovali su se za različite žanrove i poslove – dok su neki snimali, neki su radili produkciju. Osim što su naučili i stekli nove veštine, rad na filmu podstakao je mlade da istražuju svoju zajednicu. 

“Radili smo sa mladima i tinejdžerima da kroz različite umetničke alate, u ovom slučaju film, da ih animiramo da istražuju svoju zajednicu, da se uključe u neke teme, da se kroz umetnost izraze, a u ovom konkretnom slučaju smo se fokusirali na nematerijalno kulturno nasleđe u Dolovu”, kaže Rodićeva.

Dom kulture u Dolovu ponovo okupio mlade

Sve radionice koje su mogle da se održe uživo bile su u Domu kulture u Dolovu, u nekadašnjoj bioskopskoj sali. Kada zbog celokupne situacije sa koronavirusom okupljanja nisu bila moguća imali su onlajn radionice. 

“Imali smo radionice o digitalnim medijima, pa je i bilo zanimljivo da se održi onlajn. Dolazili su nam mladi iz Pančeva, ali i iz sela u blizini. Zainteresovanost mladih je bila sve veća, pa ih je i vremenom bilo sve više”, kaže ona. 

Pripremanje za snimanje, kao i samo snimanje filma privuklo je pažnju svih meštana, pa su se osim mladih uključili i oni stariji.

Ono što mi je naročito drago je što pored njih su se uključili i stariji sugrađani, da daju intervjue, da objašnjavaju kako su se igre igrale u njihovo vreme, daju rekvizite… Zaista nisam očekivala da će i direktor Doma kulture da se uključi koji je čak i snimio songove za film, odsvirao i otpevao. Tako da sada imamo i autorsku muziku za film”, navodi Rodićeva.

Tokom trajanja radionica je, dodaje, svima bilo lepo i prijatno, a i mnogo su naučili jedni od drugih – i mlađi od starijih i obrnuto. 

Inače, udruženje “Satibara” koje je pokrenulo inicijativu “Pozdrav iz kraja”, osnovalo je inkluzivni filmski klub “Moj krupni plan”, koji postoji od 2016. godine u Beogradu. Ideja im je da decentralizuju umetnost i kulturu. U početku su radili jednokratne filmske kampove od po nekoliko dana, a ove godine su uspeli da organizuju program od osam meseci u selu.

Uz podrške na sajtu promeni.rs uspeli su da u Dolovu organizuju višemesečne radionice i tako na svoj način decentralizaciju kulturu. Rodićeva ističe da bi jedan deo možda i mogli volonterski da odrade, ali pošto je inicijativa bila u Pančevu, morali su da apliciraju za sredstva preko ovog sajta. 

“Mnogo znači kada možete da napravite plan, a potom i isplanirate dalji tok rada jer samim tim možemo da uključimo više ljudi”, kaže Rodićeva. 

Inače, Satibara, od koje je nastala inicijativa “Pozdrav iz kraja” osnovana je sa ciljem da se udruženim snagama proizvode aktivistički sadržaji i afirmiše filmska i pozorišna kultura i sloboda. Vremenom su se najviše posvetili filmskoj umetnosti kao jezikom kojim se bore protiv diskiriminacije i kojim žele da doprinesemo zdravijoj i ravnopravnijoj zajednici. Satibara je član Nezavisne kulturne scene Srbije (NKSS), a svoj najveći doprinos društvu pruža kroz MikroFAF festival, projekte za mlade i angažovana filmska ostvarenja. 

“Pozdrav iz kraja”: za bolje kulturne i umetničke sadržaje van glavnog grada

Kako bi mladi što bolje upoznali svoju lokalnu zajednicu i njeno kulturno nasleđe, ali i prepoznali značaj uključivanja u lokalne tokove, promene i razvoj, inicijativa “Pozdrav iz kraja” iz Satibare želi da mlade pokrene preko društvenih mreža, i time doprinese izmeštanju kulturnih i umetničkih sadržaja iz glavnog grada, a sve kroz umetnost i različite radionice. 

Prema rečima jedne od članice inicijative Marije Rodić, rad sa mladima usmeren je na njihovo bavljenje artikulisanjem svojih potreba i preispitivanjem ili formiranjem stavova, kroz poređenje društvenih mreža i nematerijalnog kulturnog nasleđa. 

“U ovom procesu koristimo praktični i visokoparticipativni radioničarski metod, istraživanje i primenu digitalnog jezika i komunikacije (koji su mladima bliski, s jedne strane, a s druge strane brže od tradicionalnih medija prenose poruke i skreću pažnju na važne teme). Lokalni resurs na koji smo usmereni ovde u Dolovu, jeste nematerijalno kulturno nasleđe – društveni život sela i tradicionalni oblici komunikacije (načini razvoja seoskih predigitalnih ‘socijalnih mreža’). Drugi cilj koji je nama veoma važan jeste i ‘izlazak’ Satibare iz Beograda, ali ne samo kroz jednokratne aktivnosti, već kroz decentralizaciju naših članova”, dodaje Rodićeva.

Od 2017. godine u okviru inicijative okupljaju se mladi iz različitih socijalnih grupa u Beogradu i pruža im se šansa da kroz umetnost izražavaju svoje ideje, potrebe, telente ili kritike društvenih pojava. 

Članovi i pokretači inicijative su članovi Satibare (udruženja građana iz Beograda, koje se bavi filmskom produkcijom, edukacijom i zagovaranjem umetničkih sloboda). 

“Inicijativi su se do sada pridružili različiti lokalni akteri na polju kulture i novih medija, iz Dolova i Pančeva.  tako da smo sada jedna šarena ekipa koju čine filmski umetnici, vizuelni umetnik, menadžerka u kulturi, novinarka, jutjuberka, lokalni čuvar sećanja na dolovačko nasleđe, kao i naš lokalni domaćin”, ističe Rodićeva.

Do sada su uradili jedno pilot izdanje „Pozdrava iz kraja” koje je organizovano tokom leta 2020. u beogradskom naselju Mirijevo. Tada su, kako kaže, održali preko 30 radionica (filma, vajanja i grafičkog i veb dizajna). 

“Tu smo se malo mrdnuli iz centra grada ka periferiji, a sada krećemo još malo dalje (45 km). Konkretno pod sloganom ‘Pozdrav iz kraja’ planiramo da realizujemo umetničke procese u još nekoliko gradova u Srbiji tokom ove godine. Za sada smo u fazi razvijanja saradnje sa nama srodnim organizacijama iz Vranja, Bujanovca, kao i Novog Kneževca i Kruševca. Nije logistički lako sprovoditi ovakve programe, mnogo je lakše kad ste u svom gradu, ali zato procesi i traju duže, kako bi učesnici radionica i novi članovi inicijative mogli stečeno znanje da primenjuju i nakon formalnog završetka projekta”, kaže Rodićeva.

Radionice videa, filma i digitalnih medija održaće se tokom vikenda 27. i 28. marta u Domu kulture „25. maj“ u Dolovu. Raspisan je konkurs za prijave namenjen tinejdžerima. 

“Drugog dana radionica će se održati i filmsko veče, u okviru kog će se prezentovati rezultati našeg druženja tokom ova dva dana, najaviti predstojeće aktivnosti (za april), kao i prikazati različiti fimovi mladih učesnika u nekim od naših dosadašnjih programa. Od aprila do avgusta planiramo da održimo još 10-ak radionica koje će biti posvećene videu i filmu, kao i nematerijalnom kulturnom nasleđu Dolova. Za jul se planira snimanje kratkog filma, a za avgust lokalna manifesticija ‘Pozdrav iz kraja!’ koja bi zaokružila ceo ovaj proces”, rekla je Rodićeva.

Sve aktivnosti su besplatne, što je inače, princip koji važi za sve Satibarine manifestacije i programe.

Mirijevski parkić: Složne komšije zajedno do lepšeg okruženja

Dvorište zgrade u ulici Davorina Jenka u Mirijevu polako dobija oblik kakav su stanari zamislili pre više od godinu dana, kada su došli na ideju da neupotrebljiv prostor ispred zgrade pretvore u dečje igralište i prostor za okupljanje. Tako će ubuduće stanari moći da predahnu na  dizajniranoj betonskoj klupici, nastaloj prema zamisli udruženja „Satibara“. Klupica je ukrašena vajarskim radovima dece iz Mirijeva, koji su nastali u sklopu projekta „Pozdrav iz kraja“.

„Odlučili smo da to u nekom prostoru ostane kao njihov pečat, jer su oni ti koji će još dugo tu živeti i rasti. Čuli smo ranije za park u Davorina Jenka i pričali smo deci o njima, a ovim primerom smo želeli da ih motivišemo i objasnimo im šta je to aktivizam, kako da razmišljaju o svom kraju iz više uglova. Sa grupom dizajnera smo došli na ideju da osmisle klupicu na kojoj će moći da se postave svi radovi koje su pravili najmlađi“, objašnjava Marija Rodić iz organizacije Satibara.

Pored klupice, udruženje će stanarima ove zgrade pokloniti i mural na zidu pored ulaza u zgradu, jer su, kako kaže, ovi stanari velika inspiracija i redak primer saradnje i sloge među komšijama. 

„Ja se i sama pitam kako se tako dobro slažu jer ih je dosta, a uglavnom komšijski odnosi u zgradama baš i nisu dobri. Oni su jedna velika porodica, to je super stvar i baš mi je drago da ih pominjemo i kroz naš projekat, da su deca svesna da tako nešto može da se uradi. Kada ih mi pitamo koji su im najveći problemi, kažu da je to nedostatak osnovnih škola u Mirjevu. Oni misle da je to tako i da to nema veze sa njima. A mi smo im kroz ovu priču davali primer kako da reaguju kada im nešto nedostaje ili žele da bude bolje. I sada oni znaju šta znači stambena zajednica i kako to funkcioniše. Oni mogu da budu inspiracija za stambene i sve druge zajednice, jer svaka od njih ima mnogo problema koje zajednički mogu da reše“, priča Rodićeva.

Ono što ovaj park čini specifičnim je činjenica da su većinu radova izveli potpuno sami. Stanari su pri kraju radova na uređenju prostora ispred zgrade, a park već služi svrsi kojoj je i namenjen. 

„Prostor koristimo već par meseci, najviše za zajednička druženja, jer imamo letnjikovac u kome se okupljaju odrasli, a deca se najviše igraju na prostoru na kome je trava. Park najviše koristimo za proslave i rođendane, do sada smo ih već imali nekoliko, okupimo se svi, bude mnogo dece, jer ih trenutno u zgradi imamo 21“, priča stanar Stefan Dončevski i dodaje da svakog dana po trojica ili četvorica muškaraca iz zgrade rade na uređenju. U završnoj fazi postaviće i mobilijar za decu, koji će zadovoljiti sve uzraste dece u zgradi.  

Saradnja između organizacija koje imaju isti cilj – da učine zajednicu boljom, kao što je ova između Satibare i stambene zajednice u Mirijevu, nije redak slučaj, priča Isidora Petrović iz Fondacije Jelena Šantić. 

„Ovde je specifično to da je Satibara radila sa decom iz Mirjeva, a mi smo podržali baš stambenu zajednicu iz Mirijeva. Odlučili su se na saradnju, što je zapravo prilika da park, koji je investitor ustupio kao privatnu parcelu, počne da se koristi kao javni prostor, tako što će deca imati mogućnosti da iscrtaju zid i da svojim vajarskim radovima doprinesu poboljšanju prostora. Primera ima još, naročito među orgnizacijama koje se bave zelenim pitanjima, jer su organizacije videle da, pre svega, mogu da uče jedna od druge, a da sa druge strane, kao na ovom primeru parka, konkretno doprinesu tome da park lepo izgleda i da bude funkcionalniji“, objašnjava Petrovićeva.

Kako kaže, za svakog pojedinca, ali i za oranizovane grupe, uvek postoje dva puta – prvi je da budu očajni što se ništa ne dešava ili zato što institucije ne odgovaraju na zahteve, ili da urede nešto. 

„Postoje različiti načini na koje možemo da podstaknemo institucije da rade ono za šta su zadužene i kako da izlaze u susret potrebama stanara, ali u ovom konkretnom slučaju stanari su se odlučili da, s obzirom na to da nisu dobili konkretne odgovore, preuzmu stvar u svoje ruke i počnu samostalno da uređuju park, a onda su naišli na našu podršku i to je bila odlična prilika za saradnju“, kaže ona i dodaje da, koja god da je zajednica u pitanju, uvek postoji mogućnost da se ulepša zajednički prostor i da bude u skladu sa potrebama ljudi koji tu žive.