Publikacija: Šta je novo u novom Zakonu o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja?

Izmene i dopune Zakona o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja (u daljem tekstu – Zakon) stupile su na snagu 16.11.2021. godine, i primenjuju se od 17.02.2022. godine. Radi se o propisu koji novinari, istraživači, aktivisti i civilni sektor svakodnevno koriste kako bi došli do informacija o radu državnih organa i drugih nosilaca javnih ovlašćenja (ministarstava, jedinica lokalne samouprave, javnih preduzeća, opština, škola, komora, itd), i na taj način ukazivali na loše (ponekad koruptivne) prakse, i uopšte vršili kontrolu nad njihovim radom. Nakon 16 godina primene Zakona, javila se potreba za njegovim izmenama, pre svega zbog problema sa izvršenjem odluka Poverenika za informacije od javnog značaja i zaštitu podataka o ličnosti (Poverenik), sve češćim ignorisanjem zahteva tražilaca informacija od strane organa vlasti (u čemu su prednjačila pojedina državna preduzeća), neefikasnim nadzorom nad primenom Zakona, zloupotrebama ovog prava, itd. Neki od navedenih problema adresirani su novim Zakonom, uz konstataciju da je u momentu objavljivanja ove publikacije prerano iznositi sudove o kvalitetu tih novih rešenja, u publikaciji predstavljamo novine koje donosi novi Zakon, a koje će imati najviše uticaja na rad organizacija civilnog društva, medija, aktivista i drugih društvenih aktera koji žele da pribave informacije u vezi sa radom javnih institucija kako bi pratili i kontrolisali njihov rad. U tom smislu, ova publikacija ne predstavlja celoviti vodič kroz novi Zakon i treba je koristiti uporedo sa srodnim ranije izrađenim materijalima i publikacijama, kao alat za bolje razumevanje novih odredbi Zakona i načina njihove primene.

Publikaciju možete pročitati OVDE.

Ovaj vodič predstavlja deo zajedničkih napora Centra za istraživanje, transparentnost i odgovornost (CRTA), Nacionalne koalicije za decentralizaciju (NKD), Beogradskog centra za bezbednosnu politiku (BCBP) i Partnera za demokratske promene Srbija da podstaknu veće učestvovanje građana u odlučivanju kroz projekat „Građani imaju moć” koji podržava Američka agencija za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj vodiča je isključiva odgovornost autora i ne predstavlja nužno stavove USAID-a ili Vlade SAD.

Publikacija: Građanima moć oduzima centralizacija i korupcija

Publikaciju možete preuzeti OVDE

Nacionalna koalicija za decentralizaciju sa ponosom predstavlja rezultate istraživanja koje je sprovedeno kombinovanom metodologijom u 20 jedinica lokalne samouprave (JLS), gradova i opština, geografski raspoređenih u četiri regiona. Ovo istraživanje se zasniva na tri koraka: prvi je desk istraživanje na osnovu definisanog upitnika, zasnovanog na metodologiji Indeksa dobre uprave na lokalnom nivou koji koriste Ministarstvo za državnu upravu i lokalnu samoupravu (MDULS) i Stalna konferencija gradova i opština (SKGO), prateći principe transparentnosti, otvorenosti, participacije i antikorupciju; drugi obuhvata je organizaciju fokus grupa sa predstavnicima građana, biznisa, mladih, aktivista i stručne javnosti, gde su obuhvaćene četiri oblasti: izazovi u lokalnoj zajednici, odgovornost vlasti, učešće građana u donošenju odluka i sprečavanje korupcije; završni korak se bazira na nalazima i zaključcima iz prva dva koraka i čine ga intervjui sa predstavnicima jedinica lokalne samouprave, kojima su postavljana pitanja o izazovima u lokalnoj zajednici, mehanizmima komunikacije sa građanima i o prevazilaženju izazova u toj komunikaciji.

Osnovna karakteristika je da su građani davali vrlo iscrpne odgovore na pitanja, dok  su predstavnici JLS bili malo manje iscrpni. Zajedničko im je, međutim, što su teme na koje su i jedni i drugi davali odgovore veoma povezane, te da građanima nije bilo lako da odvojeno tretiraju izazove u zajednici, odgovornost vlasti ili učešće u odlučivanju. Slično, predstavnicima JLS bilo je teško da izazove u zajednici ne povežu sa komunikacijom sa građanima.

Prvi utisak koji se dobija uvidom u odgovore građana dosta je pesimistična slika o znatnom broju problema koji se prenose sa jedne vlasti na drugu, dok za to vreme zajednica polako tone pod pritiskom što problema, što osećaja da se oni nikada neće rešiti. Predstavnici lokalne samouprave sa svoje strane govore o građanima koji nisu zainteresovani da se uključe u rešavanje problema, jer često ukazuju na njih, a nisu spremni da ponude eventualna rešenja; takođe napominju i da građani često nisu svesni da je rešavanje nekih problema vrlo kompleksno. Ono što se izdvaja, čak možda i u većoj meri nego kod građana, jeste centralizacija, jer ona podrazumeva nedostatak novca, odnosno budžeta za rešavanje problema u zajednici.

Najznačajnija razlika je da građani prepoznaju korupciju kao jedan od uzroka problema u zajednici, ali se ona, očekivano, uopšte ne pominje kod predstavnika JLS.

Važne su takođe i dve oblasti u kojima se pokazalo saglasje: prvo, građani u većem broju zajednica, kao i neki od predstavnika JLS, označili su jednostranačje kao problem, i nerazumevanje svih onih koji rade kao državni službenici da su oni servis građana. Građani veruju da se o važnim pitanjima odlučuje na drugom mestu, a ne u njihovoj zajednici zato što su na vlasti stranački ljudi, koji služe stranačkim interesima, a ne interesima lokalne zajednice gde su izabrani. Ovo se pitanje znatno ređe pominje među predstavnicima JLS, ali jeste pomenuto: „Rešavanje mnogih problema često je vezano za neke političke interese pre svega najveće stranke koja vodi grad, ili stranke koja je na čelu resora na koji se odnosi konkretna tema“.

Drugo važno pitanje, koje se poklopilo u više zajednica, jeste problem centralizacije. Građani često ističu da se problemi ne mogu rešavati na lokalu, jer sve zavisi od vlasti na republičkom nivou, dok više predstavnika JLS ukazuje da, sa budžetom koji im je na raspolaganju (jer veliki deo novca odlazi ne u kasu JLS, već državnu), prosto nije moguće rešavati neka pitanja, naročito ona koja zahtevaju značajna ulaganja, poput infrastrukture, zagađenja itd.

Ovo istraživanje sa dubinskom analizom predstavlja značajan iskorak u promeni pristupa ka decentralizovanom i korisničkom pogledu na izazove koji postoje u procesu reforme javne uprave, i otvara mogućnost za primenu transformacionih projektnih i evaluacionih mehanizama koji će omogućiti efikasniju javnu upravu koja je ne samo bliža već i razumljivija građanima.

Publikaciju možete preuzeti OVDE

Publikacija: Međunarodni mehanizmi zaštite branitelja ljudskih prava

Publikaciju možete preuzeti OVDE

Koji sve međunarodni mehanizmi zaštite su dostupni braniteljima ljudskih prava predstavlja predsednica Komiteta pravnika za ljudska prava YUCOM i članica Civilnog odbora za zaštitu branitelja ljudskih prava i uzbunjivača Katarina Golubović.

Ovaj vodič služi aktivistima da se prepoznaju kao branitelji ljudskih prava, da saznaju koja su minimalna prava branitelja garantovana na međunarodnom nivou, te da dobiju informacije o adresama i načinima na koji međunarodna zajednica pruža podršku i zaštitu braniteljima ljudskih prava.

Čovek koji deluje u skladu sa ljudskim pravima i javnim interesom daje pozitivan doprinos za razvoj svog životnog okruženja. To okruženje može da bude usko vezano za lične aktivnosti (npr. radno okruženje u različitim oblastima), a može uticati na život celog društva ili pojedinih grupa (npr. života sredina ili institucionalni i pravni sistem države).

Po pravilu, delovanje na šire okruženje se odvija udruženim snagama, kroz neformalne grupe ili udruženja. Značaj takvog čoveka prepoznat je na međunarodnom nivou i dobio je naziv branitelj ljudskih prava (Human Rights Defender). To je bilo potrebno, jer se delovanje branitelja često suprotstavlja nelegitimnim interesima jakih aktera, pa im je neophodna jaka institucionalna podrška. Onda kada jaka institucionalna podrška i zaštita izostane na domaćem tj. nacionalnom nivou, tada je zaštitu neophodno potražiti izvan granica svoje zemlje, u okviru regionalnih i međunarodnih organizacija i zajednice. Konkretni mehanizmi zaštite branitelja ljudskih prava razvijaju se na početku 21. veka, na univerzalnom nivou. Deklaracija o braniteljima ljudskih prava koju je 1998. godine usvojila Generalna skupština Ujedinjenih nacija postala je osnov za razvoj zaštitnog mehanizma na nivou Ujedinjenih nacija, ali i regionalnih organizacija OEBSa, Saveta Evrope i Evropske unije. Ovakva postavka je veoma značajna jer Deklaracija postavlja osnov za odgovore na pitanja ko su branitelji ljudskih prava (pojam branitelja ljudskih prava), koja su njihova prava, i od čijih napada se moraju zaštititi.

Ovaj rad je deo zajedničkih napora Centra za istraživanje, transparentnost i odgovornost (CRTA), Nacionalne koalicije za decentralizaciju (NKD), Beogradskog centra za bezbednosnu politiku (BCBP) i Partnera za demokratske promene da podstaknu veće učestvovanje građana u odlučivanju kroz projekat „Građani imaju moć” koji podržava Američka agencija za međunarodni razvoj (USAID). Stavovi izraženi u ovom radu isključivo su stavovi autora i ne odražavaju stavove USAID-a.

Publikaciju možete preuzeti OVDE

Publikacija: Prava i obaveze aktivista prilikom učestvovanja na okupljanjima i u postupcima pred institucijama

Ovaj vodič izrađen je sa ciljem da upozna aktiviste sa pravima i obavezama koje imaju prema zakonima Republike Srbije kako bi zaštitili svoju organizaciju i sebe, i kako ne bi izgubili upravo ona sredstva koja će biti suštinska za ostvarenje njihovih ciljeva kao aktivista.

U okviru vodiča čija je autorka Nina Nicović, advokatica i medijatorka, predstavljena su prava i obaveze aktivista prilikom učestvovanja na okupljanjima i u postupcima pred institucijama, šta raditi u situaciji kada je aktivistima privremeno ograničena sloboda kretanja, kako postupati u susretu sa privatnim obezbeđenjem, šta treba znati ukoliko aktivisti budu dovedeni u policiju, javno tužilaštvo ili sud, kao i prava i obaveze aktivista kada su oštećeni u nekom od ovih postupaka.

Publikaciju možete preuzeti OVDE

Publikacija: Pravni mehanizmi za zaštitu javnog interesa

Javni interes je korist, odnosno dobrobit koju ostvaruju ili svi građani ili velika većina građana ili jedan veliki deo građana kao određena manjinska grupa u zajednici (lokalnoj, regionalnoj, državnoj, odnosno nacionalnoj), a kroz delanje (odluke i aktivnosti) tačno određenih organa vlasti ili organizacija ovlašćenih za vršenje javnih ovlašćenja. U nastavku predstavljamo neke pravne mehanizme koji građanima, udruženjima i aktivistima stoje na raspolaganju kako bi uticali na organe vlasti da javni interes zaštite. Ove pravne mehanizme možete koristiti samostalno. Preporučujemo da se sa njima upoznate, ali i da za njihovo korišćenje potražite pomoć stručnjaka kako bi njihovo korišćenje bilo što je moguće više uspešno. Navedeni mehanizmi pogodni su prvenstveno za korišćenje u okviru vašeg aktivizma na lokalnom nivou (na primer, u vezi sa divljim deponijama, nelegalnom gradnjom, nedozvoljenim parkiranjem ili zauzećem javnih površina, i sl.), ali i na nacionalnom nivou.

Publikaciju možete preuzeti OVDE

Publikacija: Uzbunjivači u Srbiji

Sa kakvim izazovima se sve suočavaju uzbunjivači u Srbiji, da li mogu da računaju na zaštitu i podršku, da li slučajevi na koje oni alarmiraju javnost imaju epiloge – saznajte u tekstu novinara i člana Civilnog odbora za zaštitu branitelja ljudskih prava i uzbunjivača Vuka Cvijića.

Uzbunjivači u Srbiji prolaze težak put, jer su često, umesto da dobiju podršku državnih institucija, izloženi progonu baš onih koji su formalno zaduženi za njihovu zaštitu. Veoma su retki primeri da se sudski postupci okončaju po prijavi uzbunjivača, a i u tim slučajevima prijavljeni funkiconeri nisu imali ozbiljne posledice. U slučajevima u kojima su se otkrića uzbunjivača odnosila na više predstvnike vlasti, nema primera da je neko osuđen. Takođe nema primera da nije bilo otpora prema uzbunjivačima, bez obzira da li iznose informacije o korupciji lokalnih inspektora zbog parking kazni ili ministara zbog trgovine oružjem. Trpeli su mobing, profesionalnu degradaciju i na kraju se, u najvećem broju slučajeva, suočavali sa otkazom.

U tekstu su navedeni samo neki od brojnih primera uzbunjivanja koji daju sliku odnosa prema uzbunjivačima u Srbiji. To su:

  • slučaj “Krušik”,
  • slučajevi koji se odnose na procese uzbunjivanja u Ministarstvu unutrašnjih poslova,
  • slučajevi koji se odnose na uzbunjivanje u javnim preduzećima i državnoj upravi;

Ovaj rad je deo zajedničkih napora Centra za istraživanje, transparentnost i odgovornost (CRTA), Nacionalne koalicije za decentralizaciju (NKD), Beogradskog centra za bezbednosnu politiku (BCBP) i Partnera za demokratske promene da podstaknu veće učestvovanje građana u odlučivanju kroz projekat „Građani imaju moć” koji podržava Američka agencija za međunarodni razvoj (USAID). Stavovi izraženi u ovom radu isključivo su stavovi autora i ne odražavaju stavove USAID-a.

Publikaciju možete preuzeti OVDE

Publikacija: Zaštita uzbunjivača u sektoru bezbednosti

Publikaciju možete preuzeti OVDE

Na koji način je zakonski regulisana zaštita uzbunjivača u sektoru bezbednosti, na koje prepreke oni nailaze, a kako se može unaprediti njihov položaj, pročitajte u tekstu pravnice i članice Civilnog odbora za zaštitu branitelja ljudskih prava i uzbunjivača Sofije Mandić.

Usvajanjem Zakona o zaštiti uzbunjivača 2014. godine, Srbija je po prvi put omogućila pravnu zaštitu uzbunjivača. Ova zaštita se ostvaruje u posebnom sudskom postupku. Zakon je usvojen 25. novembra 2014. godine, a njegova primena je počela 5. juna 2015. godine. Iz obrazloženja Predloga zakona je jasno da je usvojen zbog međunarodnih preporuka i obaveza Srbije, u prvom redu onih propisanih aktima Ujedinjenih nacija i Saveta Evrope. Zakonom je uređeno uzbunjivanje, postupak uzbunjivanja, prava uzbunjivača, obaveza državnih i drugih organa i organizacija i pravnih i fizičkih lica u vezi sa uzbunjivanjem, kao i druga pitanja od značaja za uzbunjivanje i zaštitu uzbunjivača.

Tokom petogodišnje primene zakona, građanima su postali dostupni praktični priručnici i saveti za primenu zakona. Istovremeno se odvijaju obuke za postupanje sudija i sudova u slučajevima uzbunjivanja. Praksa viših sudova, stvarno nadležnih za zaštitu uzbunjivača, je u sporom nastajanju. Nažalost, viši sudovi, kao ni Vrhovni kasacioni sud i dalje ne vode i ne objavljuju posebnu evidenciju o građanima koji su zatražili sudsku zaštitu u vezi sa uzbunjivanjem, štetnim posledicama zbog kojih su zatražili zaštitu, kao ni drugim detaljima postupka, poput ličnih svojstava lica koja su zatražila zaštitu. Dostupnost ove evidencije je presudna za ocenu ispunjenosti ciljeva zbog kojih je zakon donet. Kako ovi podaci nisu javno dostupni, nepoznata je struktura uzbunjivača, pa ni koliko njih su službena lica, zaposlena u sektoru bezbednosti.

Ipak, zaštita uzbunjivača u sektoru bezbednosti postaje sve aktuelnije pitanje u Srbiji. Sa jedne strane, sve je više osoba koje, iz profesionalnih i moralnih razloga, ukazuju na nezakonit rad institucija u sektoru bezbednosti. Praksa je pokazala da službena lica koja ukažu na nepravilnosti u radu, naročito organa javne vlasti u kojima su zaposleni, mogu da dovedu do izuzetno brze reakcije represivnog aparata, pre svega krivičnopravnog. Tako se ova lica najčešće suočavaju sa optužbama da su odali informacije koje su institucije u kojima su zaposleni označili različitim oznakama tajnosti, kao i optužbama da su postupali nesavesno i protivno pravilima službe. U tim situacijama, uzbunjivači odustaju od moguće sudske zaštite i okreću se isključivo krivičnopravnoj odbrani. Zakon o zaštiti uzbunjivača je, možda baš predviđajući takav ishod, predvideo posebnu zaštitu lica u vršenju službene dužnosti. Međutim, od donošenja zakona do danas mnogi aspekti ove zaštite su ostali nedorečeni i/ili nedovoljno dobro definisani. Upravo ova nedorečenost, zajedno sa nepovoljnom praksom, nas vraća na potrebu da ova rešenja još jednom razmotrimo.

Ovaj rad je deo zajedničkih napora Centra za istraživanje, transparentnost i odgovornost (CRTA), Nacionalne koalicije za decentralizaciju (NKD), Beogradskog centra za bezbednosnu politiku (BCBP) i Partnera za demokratske promene da podstaknu veće učestvovanje građana u odlučivanju kroz projekat „Građani imaju moć” koji podržava Američka agencija za međunarodni razvoj (USAID). Stavovi izraženi u ovom radu isključivo su stavovi autora i ne odražavaju stavove USAID-a.

Publikaciju možete preuzeti OVDE

Publikacija: Pravo na slobodan pristup informacijama od javnog značaja

Publikaciju možete preuzeti OVDE

Na koji način je pravno pregulisano pravo na slobodan pristup informacijama od javnog značaja, kakvi problem postoje u njegovoj primeni i šta nas očekuje u budućnosti kad je reč o ovoj oblasti, pročitajte u tekstu advokata i člana Civilnog odbora za zaštitu branitelja ljudskih prava i uzbunjivača Rodoljuba Šabića.

Iako Zakon o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja i danas predstavlja veoma solidan instrument za ostvarivanje prava javnosti da zna, odnosno za kontrolu javnosti nad radom vlasti, ipak je praktično na samom početku bilo jasno, a kroz petnaest godina primene postajalo sve očiglednije da postoji potreba da se on menja, dopuni, unapredi. Nažalost, podjednako je očigledna i vrlo zabrinjavajuća nespremnost vlasti da na tu potrebu odgovori na adekvatan način.

Tekst ukazuje na neke od brojnih problema na koje je petnaestogodišnja primena zakona ukazala, a čija je čija je specifična težina najveća. To su:

  • veoma veliki broj zahteva za pristup informacijama i žalbi povodom njih;
  • odsustvo odgovornosti za kršenje zakona;
  • problem prinudnog izvršenja rešenja Poverenika;
  • nekonzistentnost i narušavanje jedinstva pravnog poretka;
  • odnos vlasti, posebno Narodne skupštine prema instituciji Poverenika.

Ovaj rad je deo zajedničkih napora Centra za istraživanje, transparentnost i odgovornost (CRTA), Nacionalne koalicije za decentralizaciju (NKD), Beogradskog centra za bezbednosnu politiku (BCBP) i Partnera za demokratske promene da podstaknu veće učestvovanje građana u odlučivanju kroz projekat „Građani imaju moć” koji podržava Američka agencija za međunarodni razvoj (USAID). Stavovi izraženi u ovom radu isključivo su stavovi autora i ne odražavaju stavove USAID-a.

Publikaciju možete preuzeti OVDE

Publikacija: Nadležnosti i ovlašćenja vojne policije – pravna (ne)uređenost

Saradnik BCBP Bogoljub Milosavljević u novoj publikaciji objasnio je pravnu (ne)uređenost nadležnosti i ovlašćenja vojne policije u Republici Srbiji, posebno u odnosu prema civilima – građanima koji nisu pripadnici Vojske Srbije ili lica zaposlena u Ministarstvu odbrane.

Aktuelnost temi nadležnnosti i ovlašćenja vojne policije u odnosu na civile dale su naročito nedavne intervencije vojne policije prema građanima koji su protestvovali ispred službenih prostorija predsednika Republike. Radilo se o intervenciji pripadnika Bataljona vojne policije specijalne namene „Kobre“, a tu „specijalnu namenu“ ove vojnopolicijske jedinice čini upravo bezbednosna zaštita određenih lica i objekata od posebne važnosti. Pažnju javnosti je, pored drugog, privukla i intervencija vojne policije prilikom iseljenja „vojnih beskućnika“ iz Hotela „Bristol“ u Beogradu.

U tekstu koji sledi daju se, najpre, osnovne napomene o položaju, ulozi i organizaciji vojne policije, a zatim se, sa više detalja, analiziraju njene nadležnosti i ovlašćenja, pretpostavke za primenu ovlašćenja prema civilima, odnosno slučajevi u kojima je takvo postupanje moguće, kao i ukazuje na kontrolne mehanizme i mogućnosti za zaštitu građana od nezakonitog ili nepravilnog postupanja vojne policije.

Težište analize je na pravnim aspektima, pa su i njeni osnovni izvori zakonski i podzakonski propisi, uz koje su korišćeni stručni tekstovi i informacije dostupne na sajtu VS. Za organizaciju i rad vojne policije bitna su takođe Pravila službe VS i drugi interni akti, koji nisu javno dostupni, pa stoga nisu ni mogli biti obuhvaćeni ovom analizom.

Ovaj tekst je deo zajedničkih napora Centra za istraživanje, transparentnost i odgovornost (CRTA), Nacionalne koalicije za decentralizaciju (NKD), Beogradskog centra za bezbednosnu politiku (BCBP) i Partnera za demokratske promene da podstaknu veće učestvovanje građana u odlučivanju kroz projekat „Građani imaju moć” koji podržava Američka agencija za međunarodni razvoj (USAID). Stavovi izraženi u tekstu isključivo su stavovi autora i ne odražavaju stavove USAID-a.

Publikaciju pročitaj OVDE

Publikacija: Ka bezbednim javnim skupovima

Saradnik BCBP Lazar Čovs u ovom priručniku odgovara na pitanje kako organizovati javni skup koji će biti bezbedan za učesnike i učesnice.

Namera ovog teksta je da čitaocima ponudi osnovne informacije o tome kako da organizuju javne skupove i učestvuju na njima na bezbedan način. Informacije i preporuke iznete u tekstu zasnovane su na iskustvu autora u organizovanju javnih skupova.

Okupljanje građana je ustavom i zasebnim zakonom zagarantovano pravo građana. Ono je dozvoljeno svugde gde nije zabranjeno propisom ili aktom. Ovo pravo direktno proizilazi iz činjenice da su građani nosioci suverenosti i da ulice pripadaju građanima. Policija i druge službe trebalo bi da budu na raspolaganju na takav način da građanima pruže punu podršku u realizovanju njihovih planiranih aktivnosti, bez obzira na to da li se lično slažu sa vrednostima koje skup zastupa ili ne. Ovakva saradnja važna je za održanje i razvoj demokratije, kao i za očuvanje dostignutog nivoa ljudskih prava. U idealnom slučaju, organizatori skupa i bezbednosne institucije trebalo bi da budu saradnici u misiji da skup prođe bezbedno.

Od prirode skupa, rizičnosti, škakljivosti i aktuelnosti teme, broja učesnika, lokacije i drugih parametara u velikoj meri zavisi kako treba pristupiti planiranju skupa. Neke događaje moguće je osmisliti, pripremiti, prijaviti i organizovati unutar jedne nedelje, za druge je pak potrebno više meseci samo planiranja, a i to ako već imate iskustva. Za potrebe ove publikacije, potrudićemo se da temi pristupimo dovoljno široko, tako da smernice budu korisne i učesnicima manjih skupova niskog rizika i iskusnim aktivistima i organizatorima skupova visokog rizika.

Ovaj tekst je deo zajedničkih napora Centra za istraživanje, transparentnost i odgovornost (CRTA), Nacionalne koalicije za decentralizaciju (NKD), Beogradskog centra za bezbednosnu politiku (BCBP) i Partnera za demokratske promene da podstaknu veće učestvovanje građana u odlučivanju kroz projekat „Građani imaju moć” koji podržava Američka agencija za međunarodni razvoj (USAID). Stavovi izraženi u tekstu isključivo su stavovi autora i ne odražavaju stavove USAID-a.

Publikaciju pročitaj OVDE