Publikacija: Javna preduzeća i javna uprava – Upravljanje van zakona i pokušaji građana da mu stanu na put

Javna i javno-komunalna preduzeća u Srbiji čine značajan deo ekonomije zemlje (23% kapitala privrede Srbije), a u njima je zaposleno preko 165 hiljada ljudi. Stoga ne čudi što ona ujedno predstavljaju jedno od glavnih poprišta partijske kontrole javnog sektora i korupcije. Kako je vremenom Srbija usvajala propise koji su otežavali zapošljavanje bez kontrole u državnoj upravi i lokalnoj samoupravi, tako su javna preduzeća dobijala na atraktivnosti kao mesto za uhlebljenje partijskih kadrova, koji će, po potrebi, svoje usluge uzvratiti kao sigurni glasovi na izborima. Za svrhu izbornih kampanja ili političke promocije, korišćenje resursa javnih preduzeća je ponekad toliko očigledno da dolazi čak i do reakcija državnih organa, a ne samo ljutitih građana.
Partijskom i drugom nepotrebnom zapošljavanju služe česte izmene akta o sistematizaciji javnih mesta.

Drugi vidovi zloupotreba u javnim preduzećima, koji se pogodno mogu iskoristiti za zloupotrebe u partijske ili druge svrhe ogledaju se u suvišnim ili
nameštenim javnim nabavkama, kao i brojnim situacijama kada se novac troši a da se nabavke uopšte ne sprovode. Neretko, javna preduzeća, koja imaju veću fleksibilnost upotrebe novca od klasičnih korisnika budžeta, kroz oglašavanje pomažu rad „podobnih“ medija, ili kroz navodno komercijalna sponzorstva i „društveno odgovorno“ poslovanje vrše skriveno budžetsko finansiranje, koje nije vidljivo u završnom računu.

Bitno je naglasiti da kada je reč o preduzećima u vlasništvu države na raznim nivoima govorimo u stvari o nekoliko vrsta privrednih subjekata. Nekada je broj preduzeća u kojima je država bila vlasnik merio hiljadama. Većina njih je u poslednjoj deceniji prošlog i prvoj deceniji ovog veka prodata ili propala. Država je i dalje ostala vlasnik u nekim firmama koje se nadmeću na tržištu, bilo zato što niko nije želeo da ih kupi, zbog postojanja komercijalnog interesa (ili političkog) interesa ili čekanja da dođe neka dobra prilika za prodaju.

Pored komercijalnih preduzeća, koja jesu u državnom vlasništvu a ne bi morala biti, postoje javna preduzeća (u užem smislu reči), čiji se rad uređuje posebnim zakonom. To su preduzeća koja obavljaju takozvane „delatnosti od opšteg značaja“, pa je država stoga spremna da ih održava u životu i kada prave gubitke. Takođe, među javnim preduzećima ima i mnogih koji su monopolisti ili izrazito dominanti igrači na tržištu, što im obezbeđuje profitabilnost. Neka od njih su organizovana kao „javna“ ili „javno-komunalna“ preduzeća, a druga kao akcionarska društva ili društva sa ograničenom odgovornošću, što može biti uvod u njihovu prodaju.

Trenutno postoji ukupno 34 takva preduzeća na centralnom nivou, AP Vojvodina je osnivač tri preduzeća, dok lokalnih javnih preduzeća ima oko 70012.
Pokušaj da se rad mnogih preduzeća u državnom vlasništvu sakrije u potpunosti od očiju javnosti, kroz izmene Zakona o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja koje su planirane 2018 i 2019. uz nemušta obrazloženja, sprečen je energičnom reakcijom domaćeg civilnog društva i mišljenjima eksperata SIGMA koje su išle u istom pravcu.

Ova studija slučaja je deo zajedničkih napora Centra za istraživanje, transparentnost i odgovornost (CRTA), Nacionalne koalicije za decentralizaciju (NKD), Beogradskog centra za bezbednosnu politiku (BCBP) i Partnera za demokratske promene da podstaknu veće učestvovanje građana u odlučivanju kroz projekat „Građani imaju moć” koji podržava Američka agencija za međunarodni razvoj (USAID). Stavovi izraženi u ovom radu isključivo su stavovi autora i ne odražavaju stavove USAID-a.

Detalje o publikaciji možete videti OVDE

Publikacija: Novinari na optuženičkoj klupi: SLAPP tužbe kao uvod u iscrpljivanje

Šta su SLAPP tužbe i kako se one koriste u Srbiji za pritisak na istraživačke novinare, na primeru redakcije KRIK-a, čitajte u studiji slučaja koju je napisala Vesna Radojević, novinarka KRIK-a.

Na engleskom jeziku termin Strategic Lawsuits against Public Participation na srpskom bukvalno znači strateški postupci protiv javnog učešća. U najkraćem, SLAPP tužbama njihovi podnosioci najčešće ne traže pravdu na sudu, već žele da iscrpe ili zastraše tužene. Upravo ove metode su prepoznate u tužbama koje je KRIK dobio u poslednje vreme.

Od osnivanja 2015, pa sve do pre godinu i po dana KRIK se suočio sa tek nekoliko tužbi od kojih nijedna nije dobila negativan epilog po redakciju. Te tužbe jasno su predstavljale pritisak na rad redakcije, ali su to, ispostaviće se kasnije, bili izolovani slučajevi. Međutim, to je bio samo početak, odnosno uvod u pravi talas tužbi koje je KRIK dobio kasnije. Tako je u prethodnih godinu dana redakcija KRIK-a doslovno zatrpana plavim kovertama iz sudova, a u većini od devet aktuelnih sudskih postupaka koje KRIK i njegovi novinari i novinarke imaju, podnosioci tužbi su ljudi iz vlasti ili oni bliski njima. Vrednost postupaka je čak tri puta veća od godišnjeg KRIK-ovog budžeta – podnosioci tužbi na ime naknada od KRIK-a i novinara ove redakcije traže gotovo 90 miliona dinara. Redakcija KRIK-a, ali i brojne organizacije ovaj nalet tužbi razume kao pokušaj da se KRIK iscrpi i na kraju ugasi.

Publikaciju možete pročitati OVDE

Ova studija slučaja je deo zajedničkih napora Centra za istraživanje, transparentnost i odgovornost (CRTA), Nacionalne koalicije za decentralizaciju (NKD), Beogradskog centra za bezbednosnu politiku (BCBP) i Partnera za demokratske promene da podstaknu veće učestvovanje građana u odlučivanju kroz projekat „Građani imaju moć” koji podržava Američka agencija za međunarodni razvoj (USAID). Stavovi izraženi u ovom radu isključivo su stavovi autora i ne odražavaju stavove USAID-a.

Publikacija: Prava i obaveze građana prilikom mirnog okupljanja

Aktivisti ili građani treba da znaju da je mirno okupljanje garantovano članom 54 Ustava Republike Srbije, ali i da se učesnicima, u zavisnosti od vrste okupljanja, razlikuju njihova prava i obaveze. Prema Zakonu o javnom okupljanju razlikuju se ona koja su nastala nakon prijavljivanja kod nadležnog organa i ona koja su nastala na spontan način, dakle bez prethodne prijave. Postoje određene situacije u kojima se oni prepliću. U tim situacijama strožem prekršajnom kažnjavanju su podložnija ona lica koje nadležni organ (policija/sud) označi kao organizatore okupljanja, što može da se desi pod određenim uslovima, iako nisu prijavljeni kao takvi već su bili samo učesnici istog. Iz tog razloga bitno je upoznati se sa obe vrste mirnog okupljanja.

Publikaciju možete pročitati OVDE

Ova publikacija predstavlja deo zajedničkih napora Centra za istraživanje, transparentnost i odgovornost (CRTA), Nacionalne koalicije za decentralizaciju (NKD), Beogradskog centra za bezbednosnu politiku (BCBP) i Partnera za demokratske promene Srbija da podstaknu veće učestvovanje građana u odlučivanju kroz projekat „Građani imaju moć” koji podržava Američka agencija za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj publikacije je isključiva odgovornost autora i ne predstavlja nužno stavove USAID-a ili Vlade SAD.